Poreklo golfa je obavijeno poviješću i vjerojatno je evoluiralo iz drugih igara u kojima je mali predmet pogođen štapom. Rimljani su imali igru zvanu Paganica, koja je uključivala udaranje kamena štapom. Francuzi su imali sličnu igru zvanu chole, dok su Englezi imali cambucu, koja je koristila loptu napravljenu od drveta. Možda je najjača tvrdnja za golf rezultat holandskih, za koje se znalo da igraju kolfas početkom 1296. godine. U svom izvornom obliku, kolf je igrao na svim dostupnim terenima, uključujući crkvene porte, autoputeve i zamrznuta jezera. Cilj je bio pogoditi niz meta udaranjem lopte dugim drvenim klubom. Da bi se omogućio jasan udarac, lopta je bila blago uzdignuta na gomili pijeska zvana tuitje, odakle smo dobili moderan termin t.
Holandska tvrdnja o poreklu igre je žestoko osporavana od strane Škota koji ističu da su igrali golf toliko dugo ili duže nego holandski. Bez obzira na porijeklo, nema sumnje da su Škoti popularizirali igru. Postalo je toliko popularno da je škotski parlament 1467. godine usvojio akt kojim se zabranjuje golf jer je oduzimao vreme od prakse streličarstva neophodne za odbranu zemlje. Zabrana je široko ignorisana. Ironično, prvi proizvedeni golf klub napravio je škotski proizvođač lukama po imenu William Mayne, koji je 1602. godine imenovan za Clubmaker na dvor kralja Jamesa.
Rani golf klubovi su bili u potpunosti napravljeni od drveta. Ne samo da je ovaj materijal bio lak za oblikovanje, već je bio i dovoljno mekan da ne ošteti punjene kožne loptice za golf koje su se koristile sve do sredine 1800-ih. Uvođenjem guste gutaperke golf loptice iz 1848. godine, golferi više nisu morali brinuti o oštećivanju lopte i počeli su koristiti klubove sa željeznim glavama. Pošto su se željezne glave mogle formirati sa oštro nagnutim udarnim licima bez gubitka snage, klubovi sa željeznom glavom, nazvani gvožđa, najčešće su se koristili za pravljenje kraćih, visoko putnih snimaka, dok su se za izradu drvenih glava, zvanih šume, koristili duži, niski putevi.
Sve do ranih 1900-tih, svi golf klubovi imali su drvene osovine, bilo da su imali željezne glave ili drvene glave. Prvi golf klubovi sa čeličnom osovinom napravljeni su u Sjedinjenim Državama 1920-ih. Bilo je otprilike u to vreme da su neki proizvođači klubova počeli da koriste sadašnji sistem numerisanja da bi identifikovali različite klubove, umesto starih šarenih imena. Šume su numerisane od jednog do pet, a pegle su bile numerisane od dva do devet. Što je veći broj, to je površina koja je udarila bila više nagnuta. Putter je zaokružio set klubova i zadržao ime umjesto da mu je dodijeljen broj. Pješčani klin razvijen je 1931. godine kako bi golferi izašli iz zamki. Vremenom se pješčanom klinu pridružilo još nekoliko specijalnih golf klubova.
Početkom 1970-ih, proizvođači su uveli palice za golf sa osovinama napravljenim od kompozitnih materijala ojačanih vlaknima koji su prvobitno razvijeni za vojne i vazduhoplovne primjene. Ove osovine su bile mnogo lakše od čelika, ali su bile skupe i neki golferi su osetili da su nova okna savijena. Kasnije, kada su vlakna ultra-jake snage razvijena da kontrolišu fleksibilne, kompozitne osovine su dobile više prihvatljivosti.
Prvi vozači sa metalnim glavama razvijeni su 1979. godine. Godine 1989. uslijedili su prvi preveliki vozači sa metalnim glavama. Ogromne glave su bile izlivene sa šupljim centrom i ispunjene pjenom, što ih je činilo istom težinom kao i manje drvene glave. Kada se kombinira sa dužom, laganom kompozitnom osovinom, prevelika metalna šuma postiže veću brzinu glave pri udaru i dalje vozi loptu. Glave klubova su takođe imale i veća udarna lica, što ih je činilo još opreznijim ako je lopta udarena izvan centra.
Danas je dizajn i proizvodnja golf klubova i umetnost i nauka. Neki kreatori klubova koriste najnoviji kompjuterski dizajnirani i automatizirani proizvodni tehnik za izgradnju stotina hiljada klubova godišnje, dok se drugi oslanjaju na iskustvo i vještine ručne izrade da bi izgradili samo nekoliko desetina prilagođenih klubova godišnje.
